Novosti - Vela Spila (Vela Luka

O nalazu paleolitičkog kipića

Tijekom trideset godina kontinuiranog istraživanja arheološkog nalazišta Vela spila smještenog nekoliko stotina metara iznad Vele Luke, dogodila su se razna otkrića, neka i vrlo značajna. Do te mjere da su utjecala na naša saznanja o redosljedu pretpovijesnih zbivanja na ovim prostorima. Spomenimo samo dobro sačuvane ostatke najstarijih poznatih stanovnika Dalmacije tj. kosture troje djece stare 9500 god, desetke tisuća ulomaka preljepo oslikanih neolitičkih posuda, mnogobrojna kremena oruđa, ona od opsidijana, glačane predmete...
U nekoliko posljednjih godina istraživaci su iskapajući naslage na dubini većoj od 6 metara ustanovili naslage iz kraja pleistocena, odnosno otkrili su da je Vela spila prvo (i jedino) nalazište iz razdoblja starijeg kamenog doba južno i istočno od Splita i jedno od samo nekoliko sličnih lokaliteta u Hrvatskoj. Kultura kojoj pripadaju nađeni predmeti je epigravetijen, a dosadašnjim istraživanjima se u glavnim crtama uspjelo odrediti značajke te prapovijesne kulture.
Do posljednjeg otkrića došlo je gotovo slučajno, naime prof. Kazimir Miculinić sa Zavoda za paleontologiju i geologiju kvartara HAZU, već duže vrijeme proučava jelenje kosti iskopane u pleistocenskim naslagama Vele spile pa je čisteci brojne koštane ulomke uočio predmet nepravilnog oblika, bojom i sastavom materijala drugačiji od svih ostalih. Nakon konzutacije s autorom ovih redaka (Arheolog Dinko Radić) postalo je jasno da se radi o minijaturnom prikazu životinjskog tijela, općenito najstarijem i jedinom poznatom paleolitičkom umjetničkom radu na Jadranu i u Hrvatskoj. Naime, dosad je kroz stručnu literaturu u više navrata isticalo da iz vremena kada nastaju zidne slike u Altamiri ili Lascaux-u, kada drevni umjetnici oblikuju Veneru iz Willendorfa ili onu iz Dolnih Vestonica, kod nas nema umjetničkih radova, jer: ''...od čitave te bogate stvaralačke djelatnosti, u prostornom rasponu od Atlantika do Sibira, ništa na ovom našem tlu nije nađeno.'' Kaže pokojni ugledni prof. dr. Stojan Dimitrijević, Jasno, ova je konstatacija vrijedila do danas, odosno do otkrića malene životinjske skulpture, vjerojatno prikaza jelena ili goveda s oštećenom stražnjom nogom i otkinutom glavom te pravilnom, okruglom rupom na mjestu repa. Ovaj rad se kvalitetom izrade jedva približuje sličnim i istovremenim sa zapadnoeuropskih nalazišta, ali bez obzira na skroman umjetnički doseg, on Hrvatsku uključuje u red malobrojnih zemalja u kojima umjetnost počinje tijekom paleolitika, prije 12.000 ili više godina. Općenito umni napor vezan za početak umjetničkog izražavanja odnosno bilo kakvog oblika apstraktnog razmišljanja označava kraj gole, elementarne borbe za preživljavanje te je istovjetan nastanakom suvremenog čovjeka sposobnog za stvaranje svijesti o sebi, životu i smrti, religiji i prestavljaju početak vremena u kojem se problemi rješavaju umnim, a ne tjelesnim naporom.
Da prestavimo pozornicu onovremenih zbivanja. Prije 18.000-12.000 god. veći dio Europe bio je pokriven stalnim ledom, što znači da je bio pust i nenaseljen. Razina Jadrana za oko 100 metara niža je od sadašnje pa se, npr. od Zadra do Ankone moglo ići pješke. Kroz Splitska vrata tekla je Paleocetina koja se je izmedu Visa i Korčule spajala s Paleoneretvom, a ušce Pada gotovo da se približilo Palagruži. U to vrijeme Velu spilu je naseljava skupina lovaca na krupne životinje. Njihov omiljeni pljen je jelen te ogromno, do 1500 kila teško izumrlo divlje govedo. Jadranskim ravnicama pasu i velika krda tzv. polumagarca (Equus hydruntinus), također izumrle i danas nepoznate životinje. O lovačkoj vještini davnih stanovnika Vele spile svjedoče stotine kilograma životinjskih kostiju te tisuće komada ulomaka kremena, među kojima se ističu brojni vrhovi ubojitih kopalja, sječiva namjenjena komadanju ubijenih životinja i grebači korišteni pri obradi njihovih koža. Količina dosad nadenih predmeta daleko prelazi sve poznato na sličnim europskim lokalitetima, a brojka od 4000 komada kremenih ulomaka, preko 300 kremenih oruđa i tridesetak kilograma životinjskih kostiju nađenih prosječno po jednom jedinom istraživanom metru - djeluje fantasticno.
Datum spomenutih zbivanja određen je vrlo precizno analizom radioaktivnog ugljika obavljenim u bečkom Environmental Research Accelerator-u na razdoblje ne mlađe od 13.100 godina pr. Kr i ne starije od 18.000 godina pr. Kr. Prema sloju u kojem je nađena pretpostavljamo da je spomenuta figurica napravljena oko 14.000 godina prije Krista.
Vrlo zanimljiva su naša saznanja o kraju paleolitičke civilizacije na Jadranu. Činjenica je da se kultura lovaca na jelene, divlja goveda i druge velike životinje naglo prekida i to nešto prije 12.000 g. pr. Kr. U to vrijeme Jadran se u vrlo kratkom razdoblju podiže za oko 80 metara, potpuno se mjenja reljef, a s njim biljni i životinjski svijet. Razloge ovoj promjeni do sada smo uvijek nalazili u tadašnjem globalnom zatopljenju, koje je promjenilo život u cijelom svijetu. Početkom ove godine analiziran je sloj pepela iz Vele spile uzet iz naslaga sa samog kraja paleolitika (pleistocena). Mr. Ljerka Marijanac iz Zavoda za paleontologiju i geologiju kvartara HAZU i dr. Boško Lugović, s fakulteta RGL u Zagrebu, su za ono što smo smatrali običnim pepelom ustanovili da se radi o debeloj naslazi vulkanskog pepela tzv. tefri, nataloženoj kao posljedica vulkanske erupcije na prostoru današnje južne Italije. U kojoj je mjeri ova kataklizma pripomogla ili čak uzrokovala globalnu promjenu klime za sada je teško reći, ali skoro desetak centimetara vulkanskog pepela u jednoj od juga Italije dosta udaljenoj špilji morali su biti rezultat kataklizme koja je zahvatila širu pa i široku regiju. Ova istraživanja se nastavljaju, a vjerujemo da će rezultati uveliko pomoći objašnjenju procesa koji su doveli do oblikovanja Dalmacije i Jadrana ovakvih kakvi su danas.
Još samo dvije napomene. Površina na kojoj se obavljaju ova istraživanja iznosi samo desetak četvornih metara, a ukupna površina špilje je oko 2000 metara (0,5%). Razlog tomu je složena (čitaj skupa) metodologija rada i ogromna količina nalaza. Najveća dosad dosegnuta dubina je 7,45 metara i datirana je u vrijeme 18.000 pr. Kr., naslage se očito nastavljaju još metrima dublje, a što se krije u njima...možemo samo pretpostavljati.