Treću fazu u razvoju života u Veloj spili nazvali smo Eneolitička faza hvarske kulture. Njeno trajanje izjednačavamo s trajanjem eneolitika, a podijelili smo je na dva stupnja tj. stariji koji obuhvaća početak eneolitika i mlađi stupanj istovjetan s drugom (mlađom) polovinom eneolitika*. Položaj eneolitičke faze hvarske kulture određen je stratigrafskom situacijom. S donje strane je neposredno omeđena moćnim neolitičkim slojevima, a s gornje strane je preslojena kompaktnim brončanodobnim naslagama.
Početak starijeg stupnja tj. prelaz završnog mlađeneolitičkog u prvi eneolitički stupanj, u većini kvadranata izražen je jednim od nekoliko desetaka slojeva ugljena i pepela, ali to nije pravilo. Slojevi se odlikuju početnim siromaštvom, jednostavnošću i otsustvom ukrasa te sličnošcu s materijalnom kulturom prethodnog razdoblja. Krajem neolitika gubi se kvalitetno hvarsko poliranje, kaneliranje postaje grublje, a znatno su reducirane i ostale tehnike ukrašavanja. Ono što nam ukazuje na pojavu nove kulture prije svega su nepolirane posude, često svijetle površine, sa cilindričnim ili blago konkavnim vratom oštro spojenim s trbušastim tijelom. Postupnim evoluiranjem donji dio posude stožasto se izdužuje, vrat se smanjuje, a rame praktički nestaje, odnosno pretvara se u stepenasto izbačeni prelaz konkavnog vrata i konveksnog tijela Bezbrojnim inačicama ovog tipa posude, svojevrsnog "zaštitnog znaka" jadranskog eneolitika, pripada gotovo pola od identificiranih oblika.

U ovoj fazi izrada i uporaba kremenih alatka doživljavaju vrhunac. To se posebno uočava u vrlo pažljivoj i finoj obradi cijele radne površine većine predmeta. Koristi se gotovo isključivo kvalitetna sirovina, od koje nastaje niz kratkih noževa, tankih grebača, strugalica trapezastog oblika ili odbitaka korištenih kao sječiva. Koštane alatke svode se uglavnom na poznatu tipologiju oruđa, uglavnom različitih igala i šiljaka.

U mlađem stupnju učestalost korištenja špilje se povećava pa bilježimo čak nekoliko stotina keramičkih ulomaka po kvadratnom metru. Nastavlja se dominacija posude sa stepenasto izbačenim ramenom, a ovaj oblik je praktički jedini koji se ukrašava. Jasno, ukrašen je tek neznatan broj među množinom od stotina pronađenih primjeraka. Kaneliranje se više ne koristi, osim na nekoloko importiranih primjeraka, a isto je i sa manje-više nevještim oponašanjem te tehnike izvedenim na posudama čija struktura ukazuje na lokalno porijeklo. Ukras se sastoji od nizova okomitih ureza, koji oponašaju kaneliranja, a može biti organiziran kontinuirano naokolo plašta posude ili tako da grupe ureza čine metope, ponekad razdvojene dugim okomitim urezima ili plastičnim rebrima. Pojednostavljivanjem ornamentalnog sustava, posebno krajem stupnja, plastična rebara mogu biti i jedini ukras, koji na posudi dolazi križno u grupama od 1-4 rebra. Krajem stupnja nalazimo prve oblike zdjela s prema vani prstenasto zadebljanim obodom i poneki ulomak žljebljene keramike.

Osnovna eneolitička privredna grana određena je gomilama kostiju koza i ovaca, ali u ovom razdoblju značajniji udio zauzimaju i ostaci goveda.

Eneolitičke naslage u Veloj spili produkt su nastavka života stare hvarske populacije u novim vremenima. Osnovna obilježja materijalne kulture su njena dugotrajnost uz naglašen intenzitet života, ali uz posvemašnje i konstantno dekorativno siromaštvo, očitovano u velikom smanjenju broja poliranih primjeraka, u smanjenju postotka ukrašenih posuda i u znatno osiromašenom dekorativnom sustavu. Oblici posuđa svode se na nekoliko jednostavnih forma uobičajenih za sva pretpovijesna razdoblja.
Dilemu da li predmeti nađeni u eneolitičkim naslagama Vele spile pripadaju samostalnoj pojavi ili su još jedna od razvojnih faza hvarske kulture razjasnili smo uspoređivanjem svojstva materijalne kulture oba razdoblja. Rezultati nas upućuju na očitu povezanost neolitičkih i eneolitičkih naslaga, do te mjere da obično nije moguće sa sigurnošcu povući crtu između njih. Odgovor leži u dugotrajnosti egzistiranja, postupnom evoluiranju hvarske kulture, koja prihvaća utjecaje, prilagođava im se, zadržavši pritom etničku i kulturnu samobitnost. Iz recenog proizlazi da se razvoj hvarske kulture odvija kroz dvije faze, onu neolitičku i onu eneolitičku, i šest stupnjeva, četiri tijekom neolitika (rani, klasični, kasni i završni) i dva tijekom eneolitika (stariji eneoliticki stupanj i mlađi eneolitički stupanj).
Značaj Vele spile kao lokaliteta je upravo u činjenici da nam ona omogućava praćenje, po svemu sudeći iste etničke zajednice, na kojoj se usprkos njenom perifernom položaju reflektiraju sva značajnija tadašnja kretanja, a staro stanovništvo je prisiljeno prilagođavati se svim promjenama.

* U literaturi je uobičajeno eneolitik dijeliti na stariji, srednji i mlađi stupanj, od kojih se prva dva obično poistovjećuju s trajanjem pelješke ili nakovanjske kulture, a treći, slabo definiran stupanj, s uticajima raznih kontinentalnih prodora, npr. s kasnom vučedolskom populacijom, jadranskim tipom ljubljanske kulture, početkom cetinske kulture i sl. U slojevima Vele spile ovaj treći stupanj nije moguće izdvojiti, odnosno iz sadržaja narednog poglavlja proizlazi da se sve spomenute pojave nalaze zajedno, ali u narednoj II. razvojnoj fazi i sačinjavaju je. Da li početni stupanj te faze pripada kraju eneolitika ili početku brončanog doba, gledano s aspekta stratigrafije Vele spile, stvar je pristupa i načina na koji pojedini autori definiraju to razdoblje, a mi cemo se rado prikloniti onom mišljenju koje prevlada u našoj pretpovijesnoj arheologiji.

vrh stranice

Izrada web stranica: design-ERS (c) Centar za kulturu Vela Luka 2002